Četvrtak, 18.12.2008.

Slaven Bilić: "Turska će ostati vječna tuga"

Kada razgovor sa Slavenom Bilićem vodite dva dana nakon povratničkog nastupa Eduarda Da Silve prvo pitanje ne morate ni postaviti. Izbornikov odnos s Duduom uistinu je poseban.
Još od dana u mladoj reprezentaciji kad je otkrio "šukerovski" potencijal "Hrvata iz Rija", pa sve do Eduardove eksplozije u A vrsti i transfera u slavni Arsenal Bilić je prema Eduardu zadržao poseban, zaštitnički odnos. Povratak "prvog napadača u Hrvata" nogometu nakon 10 mjeseci vratio ga je u dane s kraja veljače.

Bio je to veliki šok i za njega i za nas. Emotivni i profesionalni. Bez najvažnijeg igrača ostali smo u najvažnijem trenutku. Ali to je tako u sportu.
Fascinantan je način i brzina na koji se on vratio. Mi smo se redovito i vidjeli i čuli, zadnji put nakon ove povratničke utakmice protiv Portsmoutha. Uoči početka osjećao je mali strah, ali kako je utakmica počela opustio se, dobro se osjećao, dobro je igrao.
Iz utakmice u utakmicu on će biti sve bolje i bolje, a za sve nas je naravno najvažnije da se vrati u formu u kojoj je bio.

Planirate li skori odlazak u Englesku?

Pa, ići ću negdje u siječnju kad će on početi igrati u prvoj momčadi. Bez obzira igrao li minutu ili cijelu utakmicu, dao 17 golova ili nijedan on će biti s nama u utakmici protiv Rumunjske.
Da i ne bude u top formi, mi ćemo ga pozvati da osjeti ponovno tu prijateljsku atmosferu u reprezentaciji.
Jedino, ako bi Arsenal molio da ostane i to vrijeme kvalitetno radi u klubu, a mi procijenimo s njim da mu to više odgovara, onda bi ostao u Londonu.

Godina na izmaku nesumnjivo je jedna od najuspješnijih u povijesti hrvatske reprezentacije. Nakon 10 godina prošli smo skupinu na jednom velikom natjecanju, a i 7. mjesto na FIFA-inoj ljestvici najveći je uspjeh Hrvatske na kraju godine još od nezaboravne '98.
2008. podijelit ćemo na EURO i nove kvalifikacije. Najprije, sjećanje na EURO?

Emocije vezane uz Europsko prvenstvo su podijeljene.
S jedne strane smo ponosni zbog načina na koji smo igrali, što je prepoznato u cijeloj Europi.
Dosta putujem, krećem se u nogometnim krugovima, razgovaram s mnogim ljudima i stvarno mogu reći da smo mi većini ljudi postali «druga reprezentacija». Svi mi, naravno, navijamo za svoju reprezentaciju, ali uvijek imamo još jednu koju simpatiziramo. E, mi smo upravo ta reprezentacija postali većini ljudi.
Nije to samo zbog naše kvalitete na terenu, već cijele atmosfere oko reprezentacije. Veliku ulogu u tome imali su i navijači, koji su bili najbolji na prvenstvu, kompletna priča oko reprezentacije je bila strašno pozitivna.
No, istovremeno osjećaš i razočaranje, ljutnju, tugu zbog načina na koji si ispao.
Ja ne želim biti lažno skroman i reći da smo mi napravili neki mega uspjeh. Mi smo ostvarili što se od nas tražilo, dakle konačno proći u drugi krug, međutim mi smo izuzetno nezadovoljni kako je sve završilo.
Da nam je netko ponudio četvrtfinale uoči EURA ne bismo prihvatili. Mi smo željeli ići do kraja.

Je li Turska najteži trenutak u vašoj sportskoj karijeri? Može li se išta mjeriti s tim, možda poraz od Francuza u polufinalu SP-a?

Ja ne znam što bi mi se trebalo dogoditi u karijeri da mi bude teže. Da protiv Francuza nismo primili gol u sljedećoj minuti možda bi ga primili za pet minuta, možda u 80. minuti. Mi smo tada dali gol u 50. minuti.
A ovo protiv Turske je bilo gotovo. Praktično je bilo gotovo i prije nego što smo mi dali gol.
To će ostati vječna boljka.

Mnogi su vam poslije prigovorili da ste nakon Klasnićevog gola reagirali kao navijač, a ne kao izbornik.

Ja sam reagirao kao navijač, međutim ako smo se mi veselili minutu i pol ja sam se veselio 45 sekundi. I igračima sam rekao sve što bi im rekao i da se nisam veselio. Ja sam rekao i Kovačima i Šimuniću i Srni gdje da stanu, oni su znali šta će Turci napraviti. Druga stvar bi bila da su Turci nas iznenadili, da su nas stisnuli, a mi na to nismo znali reagirati. Ono što je apsurdno jest da smo te dvije minute u smislu branjenja odigrali fenomenalno, oni nisu bili u našem šesnaestercu.
Jedino nismo dobro reagirali kad smo dobili loptu.
Ja prihvaćam odgovornost, ali neka mi netko kaže što je to trebalo napraviti, a mi nismo. "Nisi se trebao veseliti" nije mi argument.

Mislite li da ste danas, s iskustvom jednog velikog natjecanja, bolji trener nego prije?

Apsolutno. To vam je kao na igrici, kad preskočite jedan nivo i dođete na viši.
Susrećete se s novim pritiskom, prilagodbom različitim protivnicima u samo par dana, sve je to novi svijet.

Kvalifikacijski ciklus za Svjetsko prvenstvo nije počeo kao prošli za EURO. U utrci za Austrijom i Švicarskom otpočetka smo zauzeli čelnu poziciju, sada s pristojne udaljenosti gledamo u leđa Englezima.

U kvalifikacijama objektivno ne stojimo kako smo mislili stajati i to isključivo radi utakmice protiv Engleske u Zagrebu. Igrali smo nedovoljno dobro, nedovoljno kompaktno i dosta srljali.
Ta razlika još više dolazi do izražaja kad vidite da Englezi "metu".
A s druge strane, ako seciramo utakmicu po utakmicu ja mogu reći da sam s tri jako zadovoljan. Jedino mi je žao što u Ukrajini nismo pobijedili, jer mnogo ljudi govori da je to jedna od najboljih utakmica koju smo mi odigrali.
Ali najvažnije je da ide sve po planu. I dalje je sve u našim rukama, do kraja ćemo se boriti i učiniti sve da se plasiramo.

Smatrate li da je Engleska uhvatljiva ili je realnije fokusirati se na drugo mjesto?

Nismo mi fokusirani na drugo mjesto, već na prvu sljedeću utakmicu. Mi nismo u poziciji da moramo kupovati tranzistore kao u Sloveniji, pa pitati kako stoje Grčka i Danska, ali prvo mjesto je sada izvan naše kontrole. Dakle, ako Englezi dobiju sve, a izgube od nas oni su prvi.
To je trenutačno izvan naše moći, ali može se to i promijeniti.

Vaša popularnost u Engleskoj bila je neupitna i prije preuzimanja izborničke funkcije, a nakon što ste im u prethodnim kvalifikacijama pred nosom zalupili vrata EURA postali ste i vrlo tražena "trenerska roba" na Otoku. Kad god neki premierligaš ostane bez trenera otočki mediji "ubace vas u đir". Ide li Vam to već pomalo na živce?

A iskreno, godi mi to. Iako je malo previše. Ali bolje da spominju nego da ne spominju. Jedino je malo naporno svaki put objašnjavati da zasad nisi zainteresiran.
Ja to gledam kao još jednu potvrdu da mi radimo dobro. To je potvrda cijele ove reprezentacije.
Kao i kad Olića traže Juventus ili Bayern. U protekle dvije godine svaki igrač napravio je dva koraka, dvije stepenice više. Velika je to stvar.

Ove sezone korak više sigurno nisu napravili Rakitić i Klasnić. Brine li Vas njihovo neigranje u Schalkeu i Nantesu?

A, brine. Ne brine da lupam glavom u zid 24 sata na dan, ali sigurno da bi bilo bolje da igraju.

Kakva je situacija sa Cvitanićem?

Aljoša, Jura i ja smo ga gledali uživo u dvije utakmice na onom turniru u Amsterdamu, upoznali smo se i objasnili mu situaciju. U početku mu je bilo teško, jer Ajax igra samo s jednom isturenom špicom, a to je bio Huntelaar. Tako da su gurali više na krilo, a on je klasična špica. Sada je Huntelaar hvala Bogu otišao u Real što Cvitaniću daje priliku da igra na svojoj poziciji. Ispred nosa nam je, ima želju, pratit ćemo ga. Sve ovisi o njegovim igrama, ali i igrama ostalih naših napadača.

Napadač o kojem se danas najviše govori je Ivica Olić. Čovjek koji je u Hrvatskoj često bio osporavan postao je meta najvećih svjetskih klubova. Njegova priča doista dobiva holivudski štih.

Ja mislim da u Europi ne postoji igrač koji je imao manje kredita od Olića. A isto tako ne postoji u Europi igrač koji je zaslužio beskamatni kredit s "grace periodom" od milijun godina više od njega.
Zaslužio je sve što mu se događa.
Pazite, od vremena Prosinečkog nisu se za jednog Hrvata otimali najveći svjetski klubovi. Odlazio je Boban u Milan, Bišćan u Liverpool, Tudor u Juventus, ali za njih se nije "tuklo" nekoliko klubova.
Za Olu danas ratuju Bayern, Juventus, Liverpool, Valencia...
A gdje će završiti vidjet ćemo. Razgovarali smo o tome, pitao me je šta mislim, ja sam mu rekao koje su prednosti, koje su mane određenih klubova. U svakom slučaju, odluka je na njemu.

Dok se Olić nalazi pred izazovom života, Robert Kovač približava se kraju karijere. Nezadovoljan statusom u Dortmundu najavio je da bi na kraju sezone mogao i zauvijek "skinuti kopačke". Ako doista bude tako, je li realno očekivati njegov nastup protiv Ukrajine 6. lipnja? Posebno u svjetlu činjenice da ga je Križanac sjajno zamijenio u Harkovu.

Braća su moja produžena ruka. Sve je nama s braćom bilo lakše napraviti. Njima kapa do poda, vječno su zadužili hrvatsku reprezentaciju i kao takvi su nenadoknadivi.
Ali kad odlučujemo o sastavu, nemamo pravo na pogrešku. Nije ovo "Kutija šibica", pa da nam je svejedno kako ćemo proći.
Mi ćemo za tu utakmicu izabrati najbolje. To mogu biti Robert Kovač i Šimunić, mogu biti Križanac i Šimunić, može biti Knežević. Ma, može biti i Šimić koji se oprostio. Ako bude tako dobar, ja ću ga nazvati i reći "Šime, trebaš mi, dolazi".

Pozvali bi Šimića?

Naravno da bi. Zašto ne? Pa, to rade svi. Zidane se ostavljao reprezentacije pet puta, a Francuzi imaju igrače po Realu, Barceloni i ne znam gdje. Evo i Totti se sad vraća u talijansku reprezentaciju. Beckham se vratio u Englesku. A kakav izbor igrača imaju te reprezentacije?
Ne treba se nikoga odreći i ne pozivati zbog nekog svog ponosa.

Da se prebacimo malo s polja reprezentacije na HNL. Kako kao hajdukovac gledate na preporod Bijelih i jeste li "napaljeni" na mogućnost da naslov prvaka konačno stigne na Poljud?

Ja sam hajdukovac i nikad nisam to krio, nisam se izvlačio na činjenicu da sam izbornik. A u Splitu će mi reći da sam dinamovac, jer su mi igrala ova trojica iz Dinama. A nisu igrali zato jer su iz Dinama, nego zato jer su najbolji.
Nisam nešto jako napaljen, ali volio bih da Hajduk osvoji. Dugo nije osvojio, a u Splitu je opet specifična atmosfera. Dvije krajnosti, ili je vruće ili je katastrofa.
Ovo što se događa je dobra stvar, jer iako nam liga nije kvalitetnija barem je interesantnija. Bit će zanimljivo proljeće.

Za kraj razgovora želio bih da s nogometa skrenemo na Vašu drugu veliku ljubav - glazbu. Imate li išta vremena za svirku?

Baš ništa. Jednostavno, u ovakvom poslu morate se opredijeliti 100% i ne ostaje vremena za druge stvari. Ja sam i u vrijeme kad sam bio izbornik mlade reprezentacije napravio samo dvije promocije albuma, jer za ništa drugo nije bilo vremena.
Onda kad sam možda nešto i htio došla je A reprezentacija i svirka je potpuno stala.
Ovaj posao ti ostavlja jako malo vremena, tek toliko da možda napraviš neku navijačku himnu.

Imate li plan otići uskoro na neki veliki koncert?

A to je isto problem. Evo, recimo AC/DC ima koncert u Beču 24.svibnja, ali meni je 6.lipnja najvažnija utakmica s Ukrajincima doma. Nije sad da je koncert na Grenlandu, pa ću izgubiti ne znam koliko vremena, ali nezgodno mi je otići par dana prije priprema na koncert. Da je 26. lipnja išao bih.

Za razliku od njih Sting će biti u Lisinskom, ali baš na dan kad igrate s Rumunjima.

Sting dolazi, ali to će biti drugačiji repertoar od njegovog uobičajenog, jer nije sam. Inače, jako volim Stinga i to posebno iz solo faze. Puno mi je bolji nego iz vremena Policea.

Prije dolaska na ovaj intervju bili ste u posjetu Specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, a nedavno ste s dr. Paladinom predstavili i humanitarni projekt "Korak u život" kojim se želi pomoći štićenicima domova za nezbrinutu djecu. Što Vam predstavljaju takve stvari?

To je najveći užitak. Vidjeti koliko su ta djeca sretna kad dođeš, pomogneš, kad te vide.
Mene to napuni energijom i vrati u ravnotežu kriterija pravih vrijednosti. Ponekad se svi mi znamo nervirati oko blesavih stvari, ja poludim kad mi se isprazni baterija na mobitelu, a kad vidite njihovu sreću oko naoko malih stvari shvatite što je u životu zapravo vrijedno.

Akcija doktora Paladina je jedna fantastična stvar. Mi kad razmišljamo o problemima djece bez roditelja mislimo da su to problemi do osnovne, eventualno srednje škole. A kad vi čujete da neka od te djece namjerno padaju 4. razred srednje škole, samo da još godinu dana imaju krov nad glavom, onda znate koja je to panika, koje je to stanje svijesti.

Izborniče, za sam kraj što mislite o osnivanju Kluba navijača "Uvijek vjerni"?

Već sam rekao da je jedan od važnih razloga velike popularnosti hrvatske reprezentacije u svijetu i fantastična slika koju na velikim natjecanjima ostavljaju naši navijači.
Sjajna je stvar da navijači reprezentacije sada imaju i svoj klub koji će vjerujem doprinijeti još boljoj slici hrvatskih navijača u svijetu.