Ponedjeljak, 21.12.2009.

Opet ništa od europskog proljeća

Nakon sinoćnjeg poraza kod kuće pred praznim tribinama Maksimira od Temišvara na što se nadovezala i „briljantna“ predstava od strane Ajaxa protiv Anderlechta, Dinamo se oprostio od nastupa u Europi za ovu sezonu.

Nakon osvojenih nula bodova na domaćem terenu i osvojenih šest na gostujućim utakmicama te pred praznim tribinama u posljednje dvije, san o prezimljavanju u Europi ostat će upravo to, samo san.

Iako je Dinamo u nekim trenucima utakmice kao momčad koja je spremna (iz)boriti se za nastavak ovog natjecanja, ipak je na kraju bolna stvarnost isplivala na površinu i modri su po tko zna koji put okončali svoj europski pohod. Bez obzira na rezultat u Amsterdamu, dojma smo kako bi oproštaj ipak bio puno bezbolniji da su modri ovu europsku sezonu okončali pobjedom, ali za to je na kraju ponovno nedostajalo i malo sreće.

Ovako, ostali su razočarani i nogometaši s trenerom Jurčićem, uprava kluba i vjerujemo ponajviše navijači. Pokazalo se kako za europski iskorak očito svi skupa trebaju popeti barem za još jednu stepenicu više. Ukoliko se to ne dogodi vjerojatno ovakva ispadanja možemo očekivati i u budućnosti.

Što je tu je. Ne valja plakati nad prolivenim mlijekom, kako kaže stara poslovica. Treba se primiti posla, a čini se kako je ova sezona pokazala ispravan put za sve naše klubove. Treba se okrenuti našim nogometnim školama i našim domaćim mladim igračima. Dati im priliku da se bore za svoje boje i sigurni smo da uspjeh neće izostati. Takav pristup vratit će publiku na stadione kojoj je puna kapa bodrenja preplaćenih nogometnih maza. Ljudi žele borbu na igralištu, kada se gine i grize za svaku loptu i kada se ne preže od klizećih startova.

Često sam znao čuti od starijih posjetitelja stadiona kako nogomet nije više što je nekad bio. Kako danas igrači više ne čupaju travu kako su to nekad znali. Više se ne bori za svoj grad, klub ili kvart. Novac se ugurao u svaku poru društva pa neizbježno i u nogomet i sport općenito. Ali zašto „veliki gazde“  ne vide računicu u stvaranju igrača iz vlastitog pogona nego se radije okreću instant rješenjima iz razno raznih nedođija koja se najčešće pokažu ne isplativim ni u financijskom, a što je još važnije ni igračkom smislu, doista nije jasno.

Nama navijačima koji bodrimo i navijamo za boje svojih klubova ostaje da mirno promatramo kako sve ide nekako k vragu i nadamo se kako će ipak u budućnosti biti nekakvih proljeća ili kako god to želite zvati. Popušit ćemo priču i svake sljedeće godine, jer mi smo navijači i uvijek vjerujemo i priželjkujemo pobjedu svog kluba. A u razgovoru s našim djedovima i očevima ostaje nam žal i gorčina što se nismo rodili u neka druga, „nogometna“ vremena kada je riječ kalkulacija bila ne poznanica u nogometnom žargonu.