Utorak, 29.09.2009.

Tekmofil by Ribafish

“Sve što sam dobio od hokeja su pak i stan”, stara je provala frenda dok smo u nekom poluvremenu slučajno okrenuli kanal na hokej na travi. Bilo je to davno, još dok su Pakistan i Indija bili jaki u tom sportu. I dok su se kvalifikacije europske skupine za Svjetsko prvenstvo igrale u Europi a ne u nepristupačnim stepskim pustopoljinama gdje misle da je Europa vrsta maslaca ili neka političarka. Majko mila, pa gdje je to? Ukucao sam krajnju točku Ukrajine u Viamichelin (divan sajt za nas s crvom u guzici da saznamo kilometraži i vrste cesata do nekog stad… pardon, grada), a nakon toga – ništa pa opet ništa, pa tek onda te Astane i Almatyji. Kako daleko, kako dugo, kako puno para, kako puno vremena...

Kako dobro...

Kazahstan. Tko bi ikad išao tamo da nema nogača? Tko!? Trava, hladnoća, nafta i par ofcih na površini većoj od Mjeseca… Zamišljam se kako sjedim s lokalnim navijačem na pivkanu dok mi objašnjava što mi je to naručio za klopu i nešto neobavezno trabunjamo o Englezima i Ukrajincima i kako će Kazasi sigurno napredovat. I gledam tamne komade koji lunjaju ulicama Astane par sati prije početka tekme dok u mislima već guštam kako u dodatnjacima guzimo Ćiru i idemo za Južnoafričku…

Lako ti je maštat dok je zec još u Harkovu ili gdje god će Englezi napravit isti ršum Ševčenkićima ko i nama nedavno. Ali da nema vjere ne bi nitko ni na Sicilije išao, ni u bivše ruske stepe putovao.

Kole je utrpao trojicu luđaka u spaćeka. Krenuli su obilaznom rutom, od Samobora preko Bjelorusije i Rusije, zaobilazeći Ukrajinu. Majstori iz Jutarnjeg, naprotiv, idu kamperom upravo preko Ukrajine. Preko Turske još nečuh da ima heroja, ali koliko smo ludi, ne bi me čudilo! Mudriji su već došli do karata preko Dubaija i Istanbula, oni nećkavi još lupaju glavom o ekran i dvoje potrošiti li plaću na moguće ne toliko bitno gostovanje ili štediti za dodatne kvalifikacije i Južnoafričku Republiku. Sigurno je samo jedno, oni koji idu, vratit će se s ludom pričom. Oni koji ne idu bit će im zavidni. I sjedit će se u pauzama od tekmi i pričati i pričati...

Prednost onih koji odu je u tome da će sami moći smisliti što im se događalo, što često dovodi do preuveličavanja. Pa se nekad i oni koji su bili na samoj tekmi ne mogu  sjetiti detalja koje priča netko tko je navodno bio s njima na tribini, ali to je ionako samo detaljčić zbog kojeg se rijetki nerviraju. Pa često i oni počnu vjerovati u te priče. I sami ih pričati. Ali ipak je bolje otići na lice mjesta, pa se vidimo tamo.

Pivili!